Nanny

Prijateljica me zamolila da joj pričuvam sinove, tri komada sestro slatka. Mali su još da bi ostajali sami, a njoj je iskrslo nešto hitno u drugom gradu. Nema ih kome ostaviti. Meni to nije teško palo, volim nju, volim njenu djecu, a i sa djecom sam ja najviše ja. Skinem sve svoje oklope, štitove, maske i sablje, i duša mi prodiše.

Dan je prošao kao u priči, park, ručak, društvene igre. Kad sat otkuca sedam navečer, fajront je. Orilo, gorilo, krevet zove i svi to znaju.

Sebi izvadim komad torte, upalim Netflix, uvalim se na kauč pod dekicu iiii uživam.

I onda, budim se teška kao olovo. Glava mi vibrira, dišem plitko, vruće mi je, srce udara kao ludo. TV još uvijek gori i baca hladno svjetlo po prostoriji. Ne mogu se pomjeriti. Pomislim:”Eto ga, ovo mora biti ona paraliza sna o kojoj svi vaze. Um budan, a tijelo ukočeno.”

Panično šaram očima po sobi i vidim noge, ruke, plavu kosu. Djeca. Iskrali se iz sobe i legli pored mene. Boga mi, i na mene. U tom trenutku, nešto mi lizne čelo i ja malo umrem iznutra. Porodični mačor. Leži mi na glavi. Zato mi glava vibrira, zato mi je vruće, zato mi je sve. Polako, kao u nekoj igri na tihoj najtežoj težini, pokušavam da se izvučem ispod njih, a da ih ne probudim. I dok se migoljim ispod mačora, dječjih ruku i nogu, shvatim…eto, to je život. Težak, vruć, zbunjen, ali nekako savršeno svoj.