Srce…

Zašto Mirza ne želi Jacu? O tome smo vijećali prije nekoliko mjeseci. Jaca je, uf, meni kao ženi krene voda na usta kad je vidim. Preinteligentna, zabavna, manekenske građe, uvijek dotjerana, lijepo priča, iz dobre kuće…top, top, top. Ali eto, zapela ona za tog Mirzu, koji vedri i oblači njenim raspoloženjem. Kaže, šalje joj mixed signals, i to je ubija.

Sjedimo mi tako za okruglim stolom i pokušavamo riješiti misteriju.

— Peder, ba. Jaco, on je peder. Koji te frajer ne bi? Mene bi mogla posjedovati, samo da znaš — govori joj Faris, s onim svojim smiješkom.

— Oprosti, mogu li da vidim kako taj Mirza izgleda? — pitam i uzimam mobitel. Gledam ga. Okej je lik, čak simpatičan, malo bucmastiji, ali ništa strašno. Veseljak, ima pametne oči. I stvarno, idu jedno uz drugo, i ja šta ću…kažem možda je stidljiv, možda ima nisko samopouzdanje. Ti si, Jaco, top riba, znaš kako je to, strah od neuspjeha, od poraza, njegovo srce ne bi preživjelo da ga odbiješ.

— Jaco, kreni u akciju! Reci mu otvoreno šta imaš, ne troši više svoje vrijeme! — bodri je Alma.

Ali Jaca odmah odmahuje glavom, nije ona taj tip lovice. Ona je „pravo žensko“ suptilno će pokazati da joj se sviđaš, ali nikad neće prva krenuti.

— Batali, Jaco, derpe, derpeeeeee — ne odustaje Faris.

— Stidljiv je, čuj ti njega odmah peder. Tebi je svako ko je stidljiv peder — kontriram mu.

— Ama ljudi, ako je okej lik, nek’ mu kaže otvoreno! Naprijed, Jaco! Nemaš šta da izgubiš!

Tu prepirku Rasema gleda, gasi cigaru i mirno kaže: Jaco, jednostavno nisi njegov tip djevojke.

Zanijemili smo. Šolje s kafom skoro poispadale iz ruku, vilice na podu. Gledamo je kao da je neko tuđi među nama. Izdala nas je. Gdje će to i pomisliti, a ne izgovoriti???

— Ništa me ne gledajte tako! Nije njegov tip, to vam nije palo na pamet?! Možda voli sve što Jaca nije. Možda voli jednostavne djevojke, neugledne, debele, one što su…sterilne, nit voda nit vino. Nevidljive…beznačajne…One koje niko neće!

— RASEMA! Kakva ti je to priča? Pa zar bi iko jednu takvu imao pored sebe kad može imati Jacu?

— Boem! O ukusima se ne raspravlja!

Dugo smo se Rasema i ja oko toga tiho prepirale. Volimo se mi, ali itekako zastupamo različite stavove. Ona, pravi tvrdoglavi Bik — ide glavom kroz zid, što na umu to na drumu. Ja sam već diplomata, zamotam sve u ukrasni papir, da što manje boli. Znam i slagati da ne povrijedim. Osimmmmmm…kad vidim da je neko bezobrazan. E tad…jebem mater. Znam biti đavo, poslije mene popiješ šaku tableta za smirenje i ideš na doživotno liječenje. Tu stranu sebe rijetko otkrivam jer se i ja nje plašim. Znate onu, od svih đavola najviše se plašim sebe!?

Jučer, odemo Rasema i ja na ručak. Vidim šara ona očima po restoranu, nešto se dešava.

— De pogledaj onaj drugi stol, s tvoje lijeve strane. Je li ono „Jacin Mirza“? šapće mi, zagonetno se smješkajući.

Okrenem se, diskretno, naravno. Boga mi, jeste. A ko mu je ova hamša što ga grli i ljubi, ko da mu je rođenu majku zamijenila?Rasema se nasmija pobjednički, lupi me po ruci i sikće: JESAM LI REKLA DA LIK VOLI SVE ONO ŠTO JACA NIJE? JESAM LI REKLA??? LIK OČITO VOLI DEBELE ŽENE, MORA BOEM I NJIH NEKO VOLJETI! NE IDU DVA RUŽNA, BALANS U SVEMU POSTOJI!

Sjedim, gledam ih i ne znam šta da kažem. S jedne strane mi dođe da Rasemi dam medalju, a s druge da joj zabranim da ikad više puši one svoje cigare koje joj daju takvu „mudrost“. Ali istina je…Ne bira srce po logici. Niti po manekenskoj građi, niti po tome šta Faris, Alma, Rasema ili ja mislimo da bi „trebalo biti“. Srce, bolan, ide gdje mu je mirno. I tu ti ni Jaca, ni ja, ni ti ništa ne možemo.