Stođavolica

Volim da snimam drage ljude. Volim ja i fotografije ali video snimci su mi draži. Super Herku sam stalno snimala jer je bila legenda živa. Kada je umrla, ti su mi snimci postali zlata vrijedni. Njenu smrt i dalje, nakon 8 godina ignorišem, za mene je ona još uvijek u svom stanu, gleda TV uz kafu i puši Drinu “lajbc”, a ja kao imam previše posla pa joj eto ne mogu danas doći nego ću sutra. I uvijek ću joj doći sutra, a ona ima razumijevanja jer sam njen voljeni Boemčilo.
Poslije njene smrti sam znala da sačekam da svi legnu pa bih satima te video snimke gledala. To je bilo nešto moje, moj ritual sve dok jedno jutro nisam mater izgubljenu u dnevnom borakvu vidjela kako pretura po ladici sa lijekovima. Kada me je vidjela prišla mi je i uhvatila me za ramena.

  • Sine, nisam ti dobro. Mater ti nije dobro. Ima već nekoliko noći, iza ponoći jasno i glasno svoju rahmetli majku čujem. Čujem joj glas kao da je živa, priča ona i smije se. Prvo sam mislila da sanjam, ali nije, čujem je. Ono je ona. Živa je. Tu je negdje. Pomozi mi da nađem onaj prokleti lijek, vidiš da sam pukla.
  • Joj mama, nisi pukla, gle…moram ti nešto reći… 😁
boemica
Srce joj je mreza, a ruke okovi. Kad ne pjeva, place. Kad ne place, neprijateljica neprijateljstva sanja Zlo.

3 komentara

  1. Evo hocu i ja da se aktiviram pod stare dane 🙂 Nikad u zivotu, procitao sam sve sto si pisala, i dalje si u punom elementu! 🙂 Htio sam da kazem tebi i romanoff kad sam juce procitao postove koje ste pisale u zadnje vrijeme: to su prave cure ovog grada, uniquely beautiful u prozivljenoj i napisanoj rijeci!

Komentariši